19 studenoga 2013.
izvor: iusinfo.hr
Kada nacionalni sustav dozvoljava vraćanje prava na roditeljsku skrb, neophodno je roditelju dati priliku da iskoristiti to pravo prije nego dijete bude dano na posvojenje, kako bi takva mogućnost imala bilo kakav smisao. Time što nisu obavijestile podnositeljicu o postupku posvojenja, nacionalne vlasti lišile su je prilike da zahtijeva vraćanje prava na roditeljsku skrb prije nego što su veze između biološkog roditelja i djeteta trajno prekinute zbog posvojenja djeteta.
Podnositelji zahtjeva su majka A. K. i sin L. Odmah nakon rođenja dječak je odlukom centra za socijalnu skrb smješten u udomiteljsku obitelj. Kad je dijete bilo staro približno godinu i pet mjeseci, A. K. je lišena prava na roditeljsku skrb, zbog toga što je utvrđeno da je lakše mentalno retardirana i nesposobna za skrb o sinu. U postupku za lišenje roditeljske skrbi podnositeljica se zastupala sama. U trenutku kada joj je odobrena besplatna pravna pomoć, žalbeni rok na odluku o lišenju roditeljskog prava već je bio protekao, pa je njezin odvjetnik podnio prijedlog za povrat prava na roditeljsku skrb. Međutim, njezin je zahtjev odbijen, budući da je u međuvremenu L. posvojen. Podnositeljica nije bila stranka u postupku posvojenja, niti je o njemu bila obaviještena.
Prvenstveno, Europski sud je istaknuo da lišenje prava na roditeljsku skrb i davanje djeteta na posvojenje nedvojbeno predstavljaju miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njihovog obiteljskog života.
Europski sud je ocijenio da su poduzete mjere imale osnovu u nacionalnom pravu, te da su imale za cilj zaštitu najboljeg interesa djeteta, nakon čega je bilo nužno utvrditi jesu li one bile nužne u demokratskom društvu. Pritom je posebno naglasio kao u ovome predmetu nije bio pozvan odlučiti je li posvojenje djeteta bilo opravdano kao takvo, već utvrditi je li provedeni postupak bio u skladu sa zahtjevima članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Također, istaknuo je kako nije dužan ocijeniti je li zakonodavstvo, koje roditelju lišenom prava na roditeljsku skrb ne dozvoljava sudjelovanje u postupku posvojenja, u skladu sa člankom 8.Konvencije, ali je dužan ispitati jesu li u svakom stupnju postupka za raskidanje međusobnih veza podnositelja osigurana dovoljna sredstva osiguranja za zaštitu njihovog privatnog i obiteljskog života.
Glede postupka za lišenje prava na roditeljsku skrb, Europski sud je utvrdio daObiteljski zakon sadrži detaljne odredbe koje se odnose na lišenja roditelja njihovog prava na roditeljsku skrb, a tako i odgovarajuća zaštitna sredstva u pogledu interesa roditelja i njihove djece u postupku za lišenje prava na roditeljsku skrb.
Međutim, A. K. nije bila zastupana u postupku za lišenje prava na roditeljsku skrb, unatoč zahtjevu iz članka 267. Obiteljskog zakona kojim je propisano da su sudovi koji vode bilo koji postupak na temelju Obiteljskog zakona dužni paziti da se zaštite interesi osoba s duševnim smetnjama ili osoba koje se iz drugih razloga nisu sposobne same brinuti o sebi i svojim pravima i interesima. Naime, nacionalne vlasti su utvrdile da je A. K. lakše mentalno retardirana i da usprkos potrebi za trajnim psihijatrijskim liječenjem ne dobiva takvo liječenje. Bila je upisana u program za osobe s posebnim potrebama u školi, imala problema s govorom i ograničeni rječnik. S obzirom na važnost postupka za lišavanje roditeljske skrbi, nacionalne vlasti trebale su osigurati da interesi A. K. budu odgovarajuće zaštićeni, jer navedene okolnosti jasno ukazuju na to ona nije mogla pravilno razumjeti puni pravni učinak takvog postupka i odgovarajuće se zastupati. Pritom je Europski sud naglasio kako je teško prihvatiti da se osoba čiji su problemi s govorom i ograničeni rječnik uzeti kao osnove za bojazan da neće moći naučiti svoje dijete pravilno govoriti mogla zastupati u postupku za lišenje prava na roditeljsku skrb.
Zbog odluke kojom je A. K. lišena prava na roditeljsku skrb, bila je isključena iz postupka posvojenja L. Stoga su u postupku koji je prethodio odluci koja je imala tako velike posljedice, podnositeljičina prava i interesi trebali biti odgovarajuće zaštićeni tako što bi se podnositeljici osigurala pomoć odvjetnika radi toga da njezina stajališta i interesi, kao i interesi njezinog biološkog sina L., budu propisno razmotreni iz motrišta očuvanja veza s njegovom biološkom majkom.
Europski sud može prihvatiti kako njezina suglasnost za posvojenje, zbog činjenice da je bila lišena prava na roditeljsku skrb, nije bila nužna u postupku za posvojenje, ali ipak smatra kako je neophodno, kada, kao u Hrvatskoj, nacionalni sustav dozvoljava vraćanje prava na roditeljsku skrb, da se roditelju da prilika iskoristiti to pravo prije nego dijete bude dano na posvojenje kako bi takva mogućnost imala bilo kakav smisao. U ovom su predmetu nacionalne vlasti, time što nisu obavijestile prvu podnositeljicu o postupku posvojenja, lišile je prilike zahtijevati vraćanje prava na roditeljsku skrb prije nego što su veze između biološkog roditelja i djeteta trajno prekinute zbog posvojenja djeteta. S obzirom na navedeno, Europski sud smatra da nisu postojala odgovarajuća jamstva ni u jednoj fazi postupka raskidanja veze među podnositeljima. Stoga nalazi da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.
Podnositeljici je dosuđen iznos od 12.500 EUR na ime nematerijalne štete, 2.000 EUR na ime troškova i izdataka.
Morana Briški, mag. iur.