Ne razmatrajući odredbe Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda, koji je uveo zabranu pušenja u zatvorenim javnim prostorima te u prostorima u kojima se obavlja djelatnost odgoja, obrazovanja i zdravstvena djelatnost, kao i u prostorima koji su funkcionalni dio prostora u kojima seobavljaju te djelatnosti (dvorišta i sl.), osvrnut ćemo se na neka pitanja koja se tiču pušenja na radnom mjestu i zaštite nepušača, prema odredbama Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12).

Polazišna odredba navedenog Zakona koja regulira gdje i kada se smije, a kada i gdje ne smije pušiti, jest članak 63. Zakona. Prema toj odredbi poslodavac je dužan prikladnim mjerama provoditi zaštitu nepušača od djelovanja duhanskog dima. Apsolutno je zabranjeno pušenje na radnim sastancima, a i u radnim prostorijama i prostorima osim onih u kojima poslodavac iznimno utvrdi da je pušenje dozvoljeno, o čemu u takvoj prostoriji mora biti istaknut znak mjesta za pušenje.

U slučaju kršenja navedenih odredbi, prema članku 110. Zakona o zaštiti na radu novčanom kaznom od 10.000 do 20.000 kuna kaznit će se za prekršaj poslodavac jer na propisani način nije osigurao zabranu pušenja i jer nije utvrdio i nije označio u kojim je prostorijama i prostorima pušenje iznimno dozvoljeno. Za taj prekršaj kaznit će se novčanom kaznom od 3.000 do 10.000 kuna odgovorna osoba pravne osobe, a u slučaju ponavljanja prekršaja kaznit će se poslodavac te odgovorna osoba pravne osobe u dvostrukom iznosu. Ako inspektor rada na radnom mjestu uoči radnika da puši, ako to čini u prostorijama i prostorima u kojima je pušenje zabranjeno, a ne u za to namijenjenoj prostoriji, kaznit će ga za prekršaj na licu mjesta iznosom od 100 kuna.

Što se tiče osiguravanja prostorije za pušenje na radnom mjestu, treba reći nekoliko stvari. Kod poslodavaca čija se djelatnost obavlja na mjestima rada koja se ne smatraju zatvorenim javnim prostorom (a to se odnosi na obavljanje uredskih poslova u radnim prostorijama – i onih u kojima se ne primaju stranke, poluotvorenih i zatvorenih radnih prostora) i na kojima nepušači ne mogu protiv svoje volje biti izloženi djelovanju duhanskog dima, ako poslodavac donese odluku da je na radnom mjestu pušenje dopušteno – mora odrediti i prostoriju za pušenje na kojoj će jasno označiti da je tamo pušenje dopušteno. Međutim, kao prostoriju za pušenje nikako ne smije odrediti onu radnu prostoriju u kojoj su svi radnici pušači, iz razloga što u tu prostoriju poslom dolaze drugi radnici ili stranke nepušači, pa bi se time izgubio zakonski smisao zaštite nepušača kod poslodavca.

Spomenimo da bi i prema Prijedlogu novog Zakona o zaštiti na radu (raspravljen u prvom čitanju) politika (ne)pušenja na radnom mjestu suštinski ostala ista. Naime, prema članku 57. tog Prijedloga, poslodavac bi kao i do sada bio obvezan provoditi zaštitu nepušača od djelovanja duhanskog dima, i nadalje bi bilo apsolutno zabranjeno pušenje na radnim sastancima. Zabranjeno bi bilo pušenje na „mjestu rada“ (pojam se koristi umjesto sadašnjeg „radne prostorije i prostori“), a iznimno poslodavac može pisanim putem dozvoliti pušenje u posebnoj prostoriji, odnosno prostoru na kojima je obvezan postaviti znak dozvoljenog pušenja.