“Neka to onda Ustavni sud riješi ako smatra potrebnim po službenoj dužnosti ili neka Vlada povuče ili promijeni taj zakon ili neka netko drugi ide s tim”, izjavio je Josipović novinarima na posljednjoj “kavi s građanima” u svom mandatu. Osim same formalne procjene je li taj zakon ustavan ili ne, imam i neka mišljenja stručnjaka, ali to ne obavezuje Ustavni sud, napomenuo je. “Ono zbog čega sam u velikoj mjeri i tražio ispitivanje ustavnosti je predmet Marić. Još za vrijeme mandata srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, pa i kasnije zagovarao sam sporazum sa Srbijom koji bi se temeljio na tome da se svojim državljanima koji imaju prebivalište u svojoj zemlji u njoj i sudi. Postojala je načelna suglasnost za to i da je to ostvareno tamo negdje 2011. ili 2012., Veljko Marić bi u Hrvatskoj bio već odavno”, rekao je Josipović. Je li Veljko Marić kriv ili nije, u to ne mogu i ne želim ulaziti. Ako je kriv, bio bi kažnjen, a ako nije, bio bi oslobođen, dodao je. Činjenica da je donesen taj zakon spriječila je daljnje razgovore, jer koja bi država pristala na sporazum koji ne obvezuje pravosuđe druge države da postupi prema izručenoj osobi, upitao je Josipović. Taj zakon je spriječio postizanje sporazuma, poslije se i promijenila vlast u Srbiji i ta vrsta razgovora je otpala i zato u suštinskom smislu moj zahtjev (više) nema puno smisla, ocijenio je predsjednik Josipović.

Na pitanje novinara o stajalištu Vlade i premijera da bi jedan od hrvatskih uvjeta Srbiji na putu prema EU bilo i pitanje Veljka Marića, odnosno zakona po kojem je uhićen i suđen u Srbiji, Josipović je rekao: “Dok Srbija dođe u fazu da se odlučuje o njezinom primitku u EU, iako bih volio da to bude što prije, za Veljka Marića će već biti kasno. Proći će godine do tada i ne znam hoće li uopće Hrvatska biti u prilici da postavlja takav zahtjev, ali ako i bude u prilici, to Mariću neće ništa značiti ili će značiti vrlo malo.” S druge strane, nastavio je, kada je riječ o univerzalnoj jurisdikciji, imamo je mi i mnoge druge zemlje, iako na nešto drugačiji način, zato nisam siguran u kojoj će mjeri, ako neka buduća vlada bude tražila tako nešto, morati promijeniti i naše zakonodavstvo.

Upitan o hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije, Josipović je kazao da je već i ranije rekao da su izgledi minimalni, gotovo nikakvi, jer bi prihvaćanje te tužbe značilo da međunarodni sud mijenja doktrinu i razumijevanje genocida po međunarodnom pravu. Učinili smo , istaknuo je, sve što smo mogli, prvi put je napravljen cjelovit popis ubijenih i stradalih, pobrojane paravojne formacije koje su došle u Hrvatsku i činile zločine, pokazana je veza Srbije s tim organizacijama i s tzv. krajinskim vlastima u Hrvatskoj. Za mnoge od zločina se znalo, ali nisu bili fiksirani u smislu dokaza i informacija, a što smo učinili u pripremi tužbe. Ostvarena je prvi put suradnja različitih tijela i stručnjaka u Hrvatskoj, od onih policijske naravi, pravosudne, obavještajne, povjesničara, kartografa i ujedinjenim snagama smo prikupili podatke i stvorili važan dokument o Domovinskom ratu na više od 2.500 stranica i s tog aspekta mislim da je bilo dobro što se pokrenula tužba, drži Josipović. Nikada nisam zagovarao ili razmatrao mogućnost odustajanja, ali sam upozoravao u ranijoj fazi, dok su u Srbiji još brinuli kako će ta tužba izgledati i kako će se stvari razvijati, da se možda može naći neki kompromis u kojem bi Hrvatska dobila puno više nego što sada ima kada se govori o sanaciji posljedica rata, ocijenio je.

Politika je vladama uvijek diktirala određeni strah od optužbi da se rade neprincipijelni kompromisi i da bi se dobilo ovo ili ono ako se ide do kraja, rekao je Josipović. U medijima su se, ocijenio je, podigla očekivanja, pa se sada došlo do stanja razočaranosti. Ali ono što javnost mora znati jest da se kod tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde niti može niti se raspravlja o krivnji za rat, o svim drugim zločinima koji nisu genocid, ni o drugim pitanjima vezanim uz sukcesiju države, niti o ratnoj odšteti, jer za to nema pravnog načina, poručio je Josipović.