Zaštita potrošača je pravno područje koje se bavi zaštitom osnovnih prava građana vezanih uz njihovu ulogu potrošača, i to u svim onim poslovima u kojima pribavljaju proizvode i usluge na tržištu. Ono je regulirano prvenstveno zakonskim odredbama u svrhu zaštite samih potrošača od nepoštene i agresivne poslovne prakse, te tvrtki koje prema potrošačima posluju pošteno u odnosu na nelojalnu konkurenciju. Zakonski propisi podređeni su međunarodnim ugovorima i propisima, među kojima prvenstveno treba istaknuti različite Direktive Europske unije koje je kao pravnu stečevinu morala inkorporirati i Hrvatska u svoj pravni sustav s ciljem prilagodbe svog nacionalnog prava nadređenom europskom pravu.

Potrošačka politika dio je strateškog cilja i Europske unije za poboljšanje kvalitete života svih njezinih građana. Unija vodi brigu o tome da interesi potrošača budu uključeni u zakonodavstvo EU-a u svim relevantnim područjima politike. Budući da jedinstveno tržište i jedinstvena valuta otvaraju trgovinske granice, kako raste uporaba Interneta i elektronske trgovine te kako se sektor usluga širi, važno je da svi građani Unije imaju koristi od iste visoke zaštite potrošača.

Područje zaštite potrošača danas uključuje razvijanje zakonodavne prakse i ostalih mjera, uključivanje interesa potrošača u razvijanju politike zaštite potrošača, te jačanje potrošačkih udruga i njihovo aktivno sudjelovanje u procesu odlučivanja.

Hrvatski Zakon o zaštiti potrošača

Potrošačem se, prema Zakonu o zaštiti potrošača, smatra fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Zakonom o zaštiti potrošača, koji je usklađen s Direktivama Europske unije, na poseban način reguliraju se prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača,

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu,

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača,

4. pravo na informiranje i edukaciju potrošača,

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa,

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Zakon o zaštiti potrošača osobitu pažnju posvećuje pitanju tzv. “nepoštenih ugovornih odredbi” koje je formulirao trgovac (u tipiziranim ugovorima ili na bilo koji drugi način), te zabranjuje tzv. zavaravajuću (članak 110. – 112. Zakona) i agresivnu (članak 113. – 115. Zakona) poslovnu praksu, koje se zajednički nazivaju “nepoštenom poslovnom praksom” (članak 107. – 109. Zakona). Zakon kao glavni put zaštite od nepoštene poslovne prakse predviđa tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (članak 131. Zakona).

Od ostalih zakona bitnih za ovu temu treba izdvojiti Zakon o obveznim odnosimakoji sadrži veliki broj odredbi važnih za zaštitu potrošača, a zaštitu potrošača uređuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je od iznimne važnosti u odnosima potrošača i banaka kao glavnih subjekata u području kreditiranja.

Tijela za zaštitu prava potrošača

Sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje temeljne zaštite potrošača definirani su Zakonom o zaštiti potrošača. Članak 122. Zakona propisuje da su nositelji zaštite potrošača: Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo nadležno za poslove zaštite potrošača, Državni inspektorat i druge nadležne inspekcije, Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca i ostala tijela javne vlasti svako iz svoje nadležnosti za područje zaštite potrošača te Udruge za zaštitu potrošača.

Udruge za zaštitu potrošača

Udruge za zaštitu potrošača predstavljaju važnu kariku u sustavu zaštite potrošača. Udruge osnivaju sami potrošači radi promicanja i zaštite svojih prava i interesa, a na njih se odgovarajuće primjenjuju odredbe Zakona o udrugama. Udruge za zaštitu potrošača neovisne su u svom djelovanju od interesa trgovaca te ne smiju stjecati sredstva od trgovaca, a mogu se udruživati u saveze radi provođenja politike zaštite potrošača, uzajamne potpore i ostvarivanja zajedničkih interesa na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Savezi udruga za zaštitu potrošača mogu nastupati u ime svojih članova, a na dobrobit svih potrošača, u javnosti i pred tijelima državne uprave, radi zaštite zajedničkih interesa potrošača, davati mišljenja na prijedloge propisa koji mogu imati utjecaja na potrošače. Savez udruga za zaštitu potrošača je pravna osoba, a u radu Saveza udruga za zaštitu potrošača sve udruge sudjeluju ravnopravno.

Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, udruge za zaštitu potrošača na području zaštite potrošača mogu obavljati osobito sljedeće poslove:

1) pružati preventivnu zaštitu putem pružanja obavijesti i savjeta potrošačima u svrhu edukacije potrošača,

2) pružati informacije potrošačima o njihovim pravima i obvezama te pojavama na tržištu,

3) provoditi, putem akreditiranih laboratorija, usporedne testove proizvoda i rezultate objavljivati u medijima,

4) provoditi preko akreditiranih laboratorija u zemlji, a po potrebi i u inozemstvu, naknadna ispitivanja proizvoda stavljenih na tržište,

5) pružati pomoć oštećenom potrošaču u nastupu prema trgovcu,

6) voditi evidencije o primljenim prijavama potrošača i postupcima poduzetim za njihovo rješavanje,

7) davati primjedbe i prijedloge kod donošenja propisa koji se odnose na područje zaštite potrošača,

8) obavljati i druge poslove iz područja zaštite potrošača.

Poslove na području zaštite potrošača, osobito edukaciju, informiranje, te savjetovanje potrošača, obavljaju udruge za zaštitu potrošača u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave i tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Financijska sredstva udrugama dodjeljuju se na temelju javnog natječaja odlukom ministra nadležnog za poslove zaštite potrošača, i to isključivo za projekte kojima je cilj promicanje zaštite potrošača.

Za organiziranu pomoć potrošačima, udruge za zaštitu potrošača mogu osnovati isavjetovališta za zaštitu potrošača. Potrebe za osnivanjem savjetovališta utvrđuju se Nacionalnim programom za određeno razdoblje, nakon čega se raspisuje javni natječaj, a nakon odabira projekata i savjetovališta izdaje im se odobrenje za rad sukladno kriterijima predviđenima u javnom natječaju. Odobrenje izdaje ministar nadležan za poslove zaštite potrošača.

Savjetovališta za zaštitu potrošača sufinanciraju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Svaka osoba – djelatnik u savjetovalištu dobiva ocjenu stručne osposobljenosti od nadležnog ministarstva, sukladno istoimenom pravilniku kojeg propisuje ministar, a jedinica lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave u mjestu rada Savjetovališta dužna je osigurati prostor za njegov rad.

U Hrvatskoj trenutno aktivno djeluje devetnaest udruga za zaštitu potrošača kojima se građani mogu obratiti za pomoć, a čiji se popis nalazi na e-stranicama Ministarstva gospodarstva. Osim pružanja pomoći potrošačima, udruge nastoje u svom radu potaknuti prilagodbu hrvatskoga zakonodavstva najvišim standardima zaštite potrošača u razvijenim demokracijama.

Takve udruge mogu, pored savjetovanja potrošača i izjavljivanja prijava inspekcijama, pred sudovima pokretati postupke za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Do sada je najveća i javno najpoznatija takva parnica ona koju je Udruga “Potrošač” (u suradnji s Udrugom “Franak“) pokrenula protiv osam banaka, osporavajući zakonitost više vrsta odredaba sadržanih u ugovorima o kreditima, osobito kod kredita gdje je isplata bila ugovorena u protuvrijednosti stanovitog iznosa u švicarskim francima.

Marija Butković, dipl. iur.